Ima li ikoga koga čudi da je više od svega što mu se stavlja na nejaka pleća, Željka Keruma najviše pogodilo to što se netko drznuo napisati da se u birtiji Ivice Livaje potukao s Joškom Svagušom, i da je pritom još morao taktički uzmaknuti? Ima li ikoga kome je neobično što se gradonačelnik toliko potrudio dokazati da nije istina da mu je Fani Horvat zabranila izlaske s dojučerašnjom braćom po šanku? Pa kako bi to bilo, lako je zamisliti niz misli u gradonačelnikovoj glavi, da jednom takvom muškarčini, gospodaru života i smrti u drugom gradu u Hrvatskoj, jedan obični pekar očita lekciju, a nevjenčana supruga diktira s kim će i kada izlaziti?

Gradonačelnik koji je vođenje grada praktički sasvim prepustio svojim zamjenicima i sad već tjednima ne obavlja niti najosnovnije protokolarne dužnosti najčešće provodeći vrijeme u novom kafiću na Rivi, nema volje više pričati ni o ekonomiji, ni o projektima, ni o čistim ulicama, pa čak ni o Hajduku. Jedino je našao za shodno reagirati na tako strašnu i krucijalnu objedu da je prestao biti macho kakvim sebe smatra.

A samo dan prije foto seanse "kod Fani" (očito nova "mala Banovina") i obrane gradonačelnikovog mužjačkog ponosa dogodilo se nešto što najbolje dokazuje koliko je Keruma zapravo briga za grad koji vodi. Tada je u Banovini (onoj "velikoj") najavljen početak rada na zapadnoj obali, jedinoga projekta koji je Kerumu preostao u rukavu da bi zadržao iluziju da u bilo kojem smjeru vodi ovaj grad. No, Keruma tamo nije bilo. Nebitno je zašto, ma koje opravdanje našao jedino je važno to da nije bio na raspolaganju odgovoriti na pitanja na koja Jure Šundov nije u stanju odgovoriti. Dakle, kad će ona betonska planina napokon postati hotel Marjan Hilton i prestati predstavljati ruglo, te gdje je nestalo obećanje da nasipanje Zapadne obale neće splitske porezne obveznike ništa koštati.

- Proširenje zapadne obale ispred hotela Marjan neće koštati Grad ni kunu, a građani će dobiti novi lungomare, parkiralište, novu prometnicu... Raspisat ćemo natječaj i koncesionar će platiti čitav projekt." Tako je za Slobodnu Dalmaciju na početku 2010. splitski gradonačelnik Željko Kerum najavljivao veliki projekt pred svojim hotelom. Radovi sada počinju tako što će grad platiti Konstruktoru 38,4 milijuna kuna za nasipanje i grubo uređenje, još oko pola milijuna IGH-u za Nadzor, oko milijun kuna za projekt Nenada Mikulandre i nepoznati iznos za urbanu opremu za koju natječaj još nije ni raspisan. U proračunu za 2011. za projekt je planirano 70 milijuna kuna, ali i Kerumov zamjenik Jure Šundov - Splitom, ako niste znali, upravljaju dogradonačelnici - ogradio se svojedobno da to možda nije konačni iznos.

Da se puno ne zamaramo političkom korektnošću, Kerum je lagao i svoje birače i cijelu javnost, tko zna koji put. Pritom, i on i cijela njegova administracija su se toliko navikli tako raditi da više nikome ne pada na pamet niti pokušati objasniti zašto je tada govorio onako, a sada ovako. A nije ih ni briga, jer Split i Splićani su za Keruma ionako samo nadopuna i nužno zlo u okolišu onih stotina tisuća kvadrata kojima je vlasnik u gradu.

I zato, ne treba čuditi onaj performance pod suncobranima s nelegalnim reklamama na Rivi. Čovjek je od prvog dana ionako pokazao da ga od svih Splićana zanima jedino on sam, a od cijeloga Splita samo ono što je njegovo, ili bi moglo postati njegovo. I sve to uz solidnu podršku, ne samo birača. Nikako drugačije ne može se, recimo, objasniti jedan od nastavaka bučno najavljenog feljtona Slobodne Dalmacije u kojem se gradonačelnika predstavilo kao istinskog spasitelja splitskog školstva i predškolstva. Doduše, kažu u još uvijek najutjecajnijem lokalnom mediju, pritom je prekršio zakon, ali Bože moj, bitno je da je cilj ispravan. A ako kome štogod kapne iz naših džepova, dobro mu je kapnulo. Ono što su zaboravili jest da je i nakon što je prekršio zakon nedolascima na ročišta sasvim izignorirao i bilo koji pokušaj sankcioniranja toga prekršaja.

Ma nema veze, glavno da su Livaja, Svaguša i Kerum i dalje prijatelji, i da su bili zajedno na janjetini. A to što ovaj treći samo još maglovito pamti da mu radno mjesto nije u maloj nego u velikoj Banovini, Bože moj, bitne su dobre namjere i muška reputacija.

 

Keri se ofendija, opisali bi Splićani - i pogodili - razloge zašto njihov gradonačelnik nije došao na otvorenje militarističke fešte u Spaladium Areni. Željko Kerum je, valjda to znate, nakon što ga par tjedana nije bilo nigdje blizu mjesta na kojima bi trebao raditi svoj posao, bijesno odbio poziv da dođe u dvoranu kraj Lore na svečano otvaranje izložbe vojne tehnologije. Da je razlog bio neslaganje sa zveckanjem oružjem pred turističku sezonu i pretvaranje Splita  u Casablancu i tamošnje opjevane trgovce oružjem, sve pet. Ali ne, gradonačelnik nam se uvrijedio jer mu je na pozivnici pisalo da je gost, a ne domaćin na priredbi koju organizira privatna američka kompanija, a kojoj je nacionalno Ministarstvo obrane "dalo ruke" jer to obično rade u zemljama koje se lako impresioniraju dužinom nečije cijevi.

Naravno, ono što je gradonačelnik napravio krajnje je nepristojno, ali kad od samoga početka zacrtaš sebi stav da si s glasovima dobio i vlasništvo, je li baš toliko neočekivano? Način na koji vlada gradom ionako je domaćinski na pomalo perverzan način, cijeli je grad postao samo okoliš onih tristo tisuća kvadrata za koje Kerum priznaje da ih ima samo u Splitu. I kako onda On može biti gost na bilo kojoj točki grada Splita? Pogotovo kad se kao dodatni argument koristi očigledna neistina: u razgovoru za lokalne medije kaže da je pozivnicu dobio nakon što je svečanost već počela, a odmah uz to njegov zamjenik kaže da su organizatori Kerumu pozivnicu donijeli osobno tri dana ranije, a ne mu je poslali poštom kao svima drugima. Ili, ako je sve bilo baš tako, što je cijelo jutro u Spaladium Areni radio šef gradskog protokola, nego pripremao šefov dolazak?

Najslađe je kad Kerum vlastitu nepristojnost umota u celofan lokalpatriotizma, pa kaže da Jadranku Kosor - s kojom je tako nedavno ljudikao u Graše - ignorira jer ona ignorira Split. Ma ignorira ona cijelu zemlju, pa je i dalje svi zovu premijerkom. Ono što Kerum zove brigom za lokalne interese nije ništa drugo nego pokušaj da mu okolica onih tristo tisuća kvadrata izgleda ljepše kako bi ti kvadrati dobili na vrijednosti. Zbog toga Kerum vjerojatno doista vjeruje da ovakvim potezima - u nedostatku drugih, korisnijih - radi u interesu grada kojega vodi. A možda je u pravu kad misli da će birači još jednom pomisliti da to sve nije radio samo zbog sebe.

Nažalost, nije problem samo u tome što je gradonačelnik svoj posao pretvorio u neprekinuti niz sukobljavanja vlastitog i općeg interesa, bilo bi skoro lakše prihvatiti da to radi svjesno. Puno je teže živjeti s mišlju da on naprosto ne razumije koncept sukoba interesa i njegove neprihvatljivosti. Da razumije, onda bi mu i samome došlo do glave da na privatnoj manifestaciji može biti gost, ili da ne smije činjenica njegove koristi biti jedini argument za rekonstrukciju zapadne obale, kakva god ona na koncu zbog besparice ispala. Na koncu, da doista razumije, ne bi nakon svih prigovora na kadrovsku politiku za člana Upravnog vijeća JU Sportski objekti predložio djeda vlastitog sina, inače domara.

Na prošlim izborima većina nije uspjela to predvidjeti. I zato smo blizu trenutka kad će ime grada Splita na engleskom značiti isto što na tom jeziku znači ime Kerumove jahte - Joke.

Baš se čovik onako naoštri, a onda shvati: šta'š o ovome pisat?

Na dan kad je Slobodna Dalmacija zabavila svoj puk pričom o djevojci koja se u Splitu probudila iz kome i počela komunicirati isključivo na njemačkom - za čiju je istinitost kao dokaz ponuđena jedino ćakula splitskih medicinskih sestara i tvrdnja Drage Plečka da je to moguće, kao što je moguće i mislima prenijeti kip bana Jelačića na Pag - u gradskoj se luci dogodilo još jedno, možda i veće čudo. Željko Kerum je, naime, priznao! Priznao je da je "pukao", pa mu je sad stvarno dosta "kretena" koji ga sprječavaju da gradu donese sve ono dobro što je zamislio. Uostalom, znate već što je sve izgovorio na otvorenju Croatia Boat Showa, a ako niste, bolje od ikakvog prenošenja poslužit će snimak uz ovaj tekst, jer što taj izgovori nitko precizno prepričati ne može.
Gradonačelnik je, dakle, udario po svojim arhineprijateljima Duji Marasoviću i Ranku Ostojiću, makar nije sasvim jasno kojim je putovima tijeka svijesti on i u slučaju spora s organizatorom CBS-a i u navodno neopravdanim medijskim napadima kao krivce opet našao šefa HDZ-a i nesuđenog prvaka SDP-a u Splitu. Zato mu očito i nije preostalo ništa drugo nego kao argument navesti da je "puka". A nevolja je Kerumova u tome što je zapravo opet sam, kao i toliko puta do sada, samo centrirao protivnicima na šlagvort volejem - otud je sasvim očekivan odgovor obojice prozvanih i bio da onaj tko je "puka" mora na liječenje. Pa je li moguće da sposobnost gradonačelnika za predviđanje nije čak ni toliko razvijena da anticipira ovakav odgovor, nego mu se svjesno izloži?
No, to je samo jedan od problema, i to možda najpovršinskiji od svih. Onaj najveći je u tome što je Kerum još jednom dokazao da je jedini način na koji on može upravljati bilo čime - od automobila preko vlastite tvrtke do grada - onaj u kojem će ga upravljani subjekt bespogovorno slušati, i ne nastojati ga ičim uznemiriti ili mu ne daj Bože proturječiti. U slučaju automobila i tvrtke to je još nekako šljakalo, ali kad se odlučio na vođenje grada nije valjda da je Kerum očekivao da će baš svi stajati s razvijenim zastavicama uz cestu i mahati mu kao spasitelju?
Uostalom, spasitelju čega? Ponor u koji je na kulturnoj i civilizacijskoj razini bacio Split Kerum stalno pokušava zamaskirati obnovom vrtića, uskrsnicama nezaposlenima, božićnicama penzionerima i besplatnim knjigama dijelu osnovaca (a ne svima, kako povremeno lažno priča). Sve su to lijepe stvari za one koji su se zatekli u situaciji da prime te darove, ali takva milostinja - a o milostinji je upravo riječ - nema veze s razvojem grada o kakvome gradonačelnik i njegovi ađutanti tako vole pričati. Kerum nikad neće shvatiti da je dolaskom na gradonačelničko mjesto dužan prihvatiti pravila igre po kojima se neće onaj kafić na Rivi u puku nazvati Malom Banovinom jer on u njemu boravi više vremena nego u uredu. Da se ne može parkirati di mu padne na pamet i pravdati to prezauzetošću (inače je sjedio u spomenutom kafiću) da bi mogao tražiti legalno parkiralište. Da ne može vozikati po gradu novi ferrari za koji cijeli grad priča da ga je od vlasnika Jollyja dobio na kartama, da ne može posuđivati "stari" ferrari - kupljen tuđom povlasticom - jedva punoljetnom nećaku koji ga onda u jurnjavi razbije, da ne može te iste ferrarije nuditi kao argument da su ceste u gradu u lošem stanju. Da ne može na otvaranju jednog sajma ikoga nazivati kretenima, i govoriti kako je pukao. Uf, koliko bi toga ovdje još trebalo nabrojiti...
Kerum naprosto nije navikao da mu itko sve ovo i još mnogo toga uzima kao grijeh, jer to na njegovim dosadašnjim poslovima nitko nije smio. Sada ne samo da smije, nego i mora, a Kerum je taj koji nikako da shvati da on kao gradonačelnik ništa od toga nije smio napraviti. No, njegov jedini argument je da mediji moraju biti benevolentni prema nekome tko zapošljava četiri tisuće ljudi i plaća poreze i doprinose. Ma kakve veze s njegovom gradonačelničkom funkcijom ima broj zaposlenih u njegovoj firmi, osim što su vjerojatno svi oni - zajedno s obiteljima - najjači ešalon Kerumove biračke vojske? Ama baš nikakve, ali gradonačelnik ni to, kao ni mnogo toga drugoga vezanog uz upravljanje jednim gradom, jednostavno ne zna. On poznaje samo jezik brojki, posebno kad se izražava računskom operacijom zvanom zbrajanje.
A kad netko sve ovo kaže, to nikako, gradonačelniče, ne znači da je u službi onih koji su dosad vladali gradom. Dapače, da oni nisu napravili, Kerumovim rječnikom kazano, toliko kretenskih poteza u ovih skoro dva desetljeća, niti bi bilo Keruma poduzetnika, niti Keruma gradonačelnika.

NAPOMENA: OVO JE INTEGRALNA VERZIJA TEKSTA PLANIRANOG ZA JUTARNJI LIST, KOJI JE TAMO OBJAVLJEN U NEŠTO IZMIJENJENOM OBLIKU.

Kad je prošle godine Hrvatsku zakačio dio plinske rusko-ukrajinske krize, danima su sve vijesti nacionalnih televizija počinjale tom temom, često kataklizmički najavljujući kako se Hrvati neće imati čime grijati. Za to vrijeme cijela ona Hrvatska koju je Franjo Tuđman sveo na zemljopisnu odrednicu južne strane svijeta držala je upaljene termo-peći, klima uređaje i ložila peći skupim drvom, ne zato što su shvatili da su to sigurniji izvori topline od plina podložnog Putinovim hirovima, ili zato što im je to komotnije, nego zato što zemnog plina u Dalmaciji nema. Sjetili su se zato vrlo brzo tada Dalmatinci "svojih" redukcija struje, kad su redoviti nestanci elektrike svoje medijsko mjesto vrlo brzo počeli dobijati isključivo u rubrikama sa servisnim informacijama, zajedno s puknutim vodovodnim cijevima, dežurnim ljekarnama i pogrebnim poduzećima. Priče o plinu u posljednje se vrijeme sasvim sigurno sjetio i nemali broj Dubrovčana, koji su se bar energetski vratili u vrijeme svoje republike, pa su prepušteni kaloričnoj vrijednosti drva. S tim što ni u ta slavna vremena nisu bili tako izolirani - prvo je do daljnjega odgođena izgradnja autoceste, a onda im je Jadrolinija poslala čestitku u vidu ukidanja najljepše brodske linije na Jadranu, one od Rijeke do Dubrovnika. Što bi tek rekli Šibenčani - tamo se uskoro neće moći ni plaćati računi kako je počelo s izmještanjem Fine i drugih institucija, pa će im ostati samo odlaziti u napokon dobijeno kino, multipleks otvoren milošću i interesom metropolitanske korporacije.
Ova plinsko-strujna epizoda jako je važna za promišljanje o odnosu hrvatskoga "sjevera" i "juga", koji u obliku latentnoga sukoba tinja pod površinom, po komentarima na novinskim portalima, tribinama stadiona, a sve češće i po ozbiljnijim institucijama. Prije nekoliko dana u Slobodnoj Dalmaciji se, naizgled ničim izazvan, oglasio Dragan Lukić Šegedin, široj javnosti poznatiji kao Luky. U svome programatskom otvorenom pismu dalmatinskoj javnosti, praktički proglasu naslovljenom "Na noge Dalmacijo", Lukić je opširno i iskreno pobrojao sve zbog čega misli da je Dalmacija danas trinaesto hrvatsko prase - od nepravedne raspodjele poreza na dohodak u korist metropole, preko raspadnutog dalmatinskog gospodarstva, do kolapsa sporta.
- Brat mi je završija ekonomiju u Splitu i kaže da mu je po generacije išlo gori, jer da u Splitu nemaju šta radit!? ‘Ma kako nemaju šta radit!? A di onda imaju šta radit, ako nemaju u Splitu?’ ‘Sve ti je u Zagrebu, ode ima posla samo za blagajnice u shopping centrima... i konobare i kuvare, ali samo u sezoni... Ostalo je koma...’ Ja ga gledan i stojin ka mona: U Splitu, gradu sa 26.000 studenata na 30-ak fakulteta pravnici, ekonomisti, inžinjeri nemaju posla!? Pa šta će nan onda ti svi studenti i fakulteti? Zatvorimo ih i učinimo od Dalmacije jednu veliku samoposlugu, zaposlimo Kineze i Moldavce da prodaju juve u kesici i omekšivače, a mi svi u Zagreb! Ionako je Dalmacija samo sezonska crpka za lovu kad se u šesti misec ciloj Vladi RH tresu gaće oće li ili neće doć turisti, jer ‘fali in u proračunu par miljardi euri’, piše Lukić Šegedin.
Teze koje je iznio u svome proglasu naišle su na plodno tlo, tekst je bio jedan od komentiranijih otkako je ta mogućnost dozvoljena na portalu Slobodne, a brzo je, kako je to već u posljednje vrijeme uobičajeno, odgovorio i Facebook: u grupu pod istim nazivom i Lukićevim tekstom kao polazištem u samo nekoliko dana uključilo se skoro devet tisuća ljudi. Tamo se, istina, može pročitati doista svašta, sve do prijetnji oružanim ustankom, no osnovna je teza da je Dalmaciji Zagreb ono što je nekad Hrvatskoj - ili bar njezinim proljećarima - bio Beograd.
- Ovim pismom nisam želio ispasti nekakav autonomaš ili separatist, to mi nikad nije bio cilj. Samo želim ukazati na potrebu za korjenitim promjenama u regionalnom ustroju Hrvatske, koje Hrvatsku mogu samo ojačat. Ovako ultra-centralizirana Hrvatska samo pila granu na kojoj sidi, objasnio nam je Luky svoje motive za proglas.
Kad je u Hrvatsku stiglo višestranačje i demokracija, mnogo je bilo onih koji su bili spremni ruku u vatru staviti da će baš Dalmacija biti predvodnik u buđenju regionalnog identiteta, nakon što je onaj nacionalni doživio katarzu. Mnoštvo je tu bilo povijesnih razloga zašto je to trebalo biti tako, a busanje u prsa vlastitim identitetom i tada je i danas bilo najjače baš između Karlobaga i Prevlake. Doslovce svaka regija - osim Like - u Hrvatskoj u međuvremenu je dobila stranku koja u svome imenu nosi ime "užeg zavičaja", a neke suvereno vladaju svojim krajevima. U Dalmaciji ih praktički nema, još otkako je Račanova ministrica pravosuđa, Dalmatinka Ingrid Antičević Marinović iz registra političkih stranaka zbog navodne neaktivnosti izbrisala Dalmatinsku akciju. Na posljednjim lokalnim izborima u svim četirima dalmatinskim županijama nije pred birače izašla ni jedna stranka koja bi u svome nazivu imala ime regije. Posljednji put se netko takav pojavio na glasačkim listićima na parlamentarnim izborima 2007. - u 9. izbornoj jedinici Dalmatinska liberalna stranka osvojila je mizernih 0,16 posto glasova, a u susjednoj desetoj još manje, samo 0,13 posto. Ukupno u obje jedinice 744 glasa, dvanaest puta manje negoli je članova one Facebook grupe. Jedina druga stranka s dalmatinskim predznakom u registru političkih stranaka (Maslina - Dalmatinska autonomaška stranka) na izbore nije izašla još od lokalnih 2005.
- Dalmatince se toliko kroz povijest optuživalo za navodno autonomaštvo i orjunaštvo da je postalo skoro šokantno kad netko i pomisli istaknuti neku dalmatinsku posebnost. A ni jedno od toga nije nikad bilo ni dominantno ni dugotrajno, i pojavljivalo se kod svih političkih opcija, pa i kod narodnjaka. Takva tradicija odnosa prema Dalmaciji se nastavlja sve do danas, makar je klima drugačija nego u devedesetima, a cijela se pokrajina sustavno proglašava problematičnom, kaže nekadašnja predsjednica Dalmatinske akcije dr. Mira Ljubić-Lorger, koja i dan danas brisanje svoje stranke iz registra smatra birokratskim nasiljem, nakon što su njezini čelnici u devedesetima nerijetko bili žrtve i fizičkog nasilja, a potom i političkih sudskih procesa svojstvenih Tuđmanovoj eri.
Jednim dijelom, bar u nabrajanju činjenica o političkoj zastupljenosti Dalmacije, s Ljubić-Lorger se slaže i dr. Dražen Lalić, jedan od onih koji spadaju u Lukyjevu kategoriju Dalmatinaca koji su sreću i karijeru pronašli u metropoli.
- Dalmacija danas nema ni jednog relevantnog političara koji djeluje u Dalmaciji, kao što su to Jakovčić ili Kajin u Istri, ili pak Obersnel u Rijeci. Svi važniji političari koje se smatra Dalmatincima zapravo djeluju iz Zagreba, čak i Kalmeta više podsjeća na barbu iz Amerike nego na zadarskog političara, kaže Lalić.
No, u uzrocima zašto je tomu tako njih dvoje se ne slažu. Lalić smatra da velika krivica leži na mentalitetu Dalmatinaca koji desetljećima nisu stvorili ni jednu važniju političku inicijativu, niti su stvorili zajedničke institucije koje bi mogle te inicijative provesti, kao što je to slučaj u Istri.
- Do izražaja je došla dinarska kultura po kojoj smo najpametniji, najbolji i najljepši. Ja sam se istinski nadao da će, recimo, Željko Kerum shvatiti da je za napredak nužno okupiti umne ljude. Umjesto toga pokazalo se da je on najbolji primjer te "ja sve znam" filozofije, koja ima pogubne posljedice kroz kršenje pravila i gušenje civilnog društva. Mentalitet je to koji ne prihvaća autoritete i racionalno promišljanje, i kojemu treba hitna modernizacija, kaže Lalić.
Za razliku od njega, dr. Ljubić Lorger je nešto blagonaklonija Dalmatincima, smatrajući da mentalitet nikako ne može biti uzet kao uzrok današnjeg položaja cijele jedne regije.
- Mlate nas sa svih strana, pa zašto bi onda i sami sebe udarili šakom? Mentalitet nije nešto što se može tako lako definirati, a osim toga na njega su utjecali svi oni pritisci kojima je bio izložen kroz povijest, kaže ona.
Paradoks je hrvatskog modela uprave, smatra Lalić, i u tome da s jedne strane imamo tako rascjepkanu lokalnu upravu da je ni puno, puno bogatije države ne bi izdržale, a s druge smo i dalje centralizirani u tolikoj mjeri da je teško naći usporedbu. Kao crvena krpa, zato, Dalmatincima (ali i stanovnicima svih drugih regija) smetaju odredbe po kojima se porez na dohodak plaćao tamo gdje je sjedište tvrtke koja ga plaća, pa se to onda odnosi i na velike infrastrukturne sustave poput telekomunikacija, struje i sličnog.
Kad god se negdje povede priča o Dalmaciji i njezinom odnosu s ostatkom Hrvatske, vrlo brzo će se sa sjevera svaliti lavina riječi o turizmu i uživanju Dalmatinaca u plodovima navodno ugodnog rada u toj djelatnosti. Teze o tromjesečnom zgrtanju od kojeg se živi ostatak godine postale su opće mjesto, sve do trenutka kad i ministri, kao nekidan u Otvorenom, spomenu da nam je ove godine jedini spas nada da će turistička sezona biti dobra. I onda dolazimo do vjerojatno najopipljivije manifestacije teze o Zagrebu kao novom Beogradu. Dok se u Zagrebu smatra da cijela Dalmacija živi od plodova vođenja gostiju na sunce i u more, te doprinosa iz zasluženo bogatije metropole, u Dalmaciji se sve glasnije čuje parafraza nekadašnje "hrvatske lisnice u hrvatskom džepu".
- Dalmacija je ponovo, i to po ko zna koji put, ponižena do boli i stavljena na dno maca. Zato bi ja učinija jedan veliki sef ispo mora i na kraju turističke sezone, oni 5 milijardi euri šta ji Dalmacija učini o turizma, sakrija u nj i reka: ‘Drage moje Vlade, ministarstva, zagrebački gradski proračuni i ostali - lova je ode u nas i sad se mislite! Ako van šta triba, pošaljite u Dalmaciju vaše cijenjeno izaslanstvo, pa ćemo van možda i dat štako.’, piše Dragan Lukić Šegedin.
Naravno, kao što na sjeveru nisu u stanju shvatiti da je turizam zapravo silom prilika postao jedini dalmatinski ekonomski oslonac - jer je sve drugo upropašteno - tako će i Dalmatinac teško prihvatiti da je Zagreb samo naizgled i nasilu upeglan i ušminkan, sav u haute cuisine restoranima i preplavljen kastom eventuša, jer nam to tako žele prikazati mediji. I u metropoli se živi teško, kao i drugdje, pa još i s 18-postotnim prirezom. No, neke se slike usijeku u pamćenje, poput fotografije Nikše Antoninija s raskopanom Ilicom 1993. Pola Hrvatske tada je bilo okupirano, svi hoteli u Dalmaciji bili su napunjeni izbjeglicama, a u Zagrebu su se mijenjale tramvajske šine i postavljale pločice među njima. Reakcije na takve prizore nepomirljivo su različite. Nedavno sam to zorno shvatio u jednom "mješovitom" društvu - Zagrepčani su se prvo sjetili kako su po gradu bile užasne gužve.
U međuvremenu je cijela jedna naizgled uzorna privreda - dalmatinska industrija - praktički zbrisana s lica zemlje, a mjerilo vrijednosti postala je uslužna i trgovačka djelatnost po mjeri velikih korporacija. Lukić Šegedin, recimo, s pravom podsjeća da je iz Splita i okolice industrija praktički nestala, osim cementara i brodogradilišta.
- ‘Jugoplastika’, ‘Jugovinil’, ‘Dalmastroj’, ‘Mesopromet’ itd., firme koje su zapošljavale na desetke iljada ljudi i, šta je najvažnije, proizvodile novu vrijednost, ne postoju više. O ‘Dalmacijavina’ je osta samo oni natpis u luku, a svi su izgledi da je i sa ‘Jadranskon pivovaron’ gotovo. Meni to nije jasno. Evo npr. ‘Jugoplastika’ je činila ‘Adidas’ patike i, koliko ja znan, u svitu se te ‘Adidas’ patike činu još uvik i svi ih nosu, samo - više se ne činu u nas. Ne triba nan to. U nas kuridu samo veliki shopping centri, jerbo šta će nama proizvodnja? Nekad je splitska privreda bila jaka ka Veli Jože!, piše on.
A nije samo u Splitu tako. Sjetimo se onih divovskih hala šibenskog TLM-a, danas su doslovce nestale pred najezdom trgovačkih centara. Zadar se još nekako, bar naizgled, drži, makar su i tamo nestali jedan SAS ili Bagat. Sve jadranske luke imaju polovicu prometa jednoga Kopra, autocesta je očito za neko vrijeme stala, a kataklizma je potpuna tek kad se maknemo od mora - u Sinju, Imotskom, Obrovcu, Benkovcu, Drnišu, Metkoviću, Kninu... - tamo gdje se ni turizmom ne mogu spasiti.
Čak ni sport, ta perjanica dalmatinskoga ponosa, ne može više izdržavati usporedbe s bogatijim kolegama iz metropole, a kad Lukić Šegedin samo ovlaš krene nabrajati nekad velike klubove koji danas ne znače ama baš ništa, opet dođe do impresivnog popisa. Jedini klubovi koji se još nekako nose su zadarski košarkaši i dubrovački vaterpolisti, ali i to zato što su u tim gradovima košarka i vaterpolo važniji od kisika.
- ‘Hajduk’ je ope na aparatiman, ali mene više zanima di su KK ‘Split’, RK ‘Split’, ŽRK ‘Dalma’, VK ‘Jadran’, VK ‘Mornar’, ‘POŠK’ itd. Di su ti klubovi!? Di igraju? U koje lige? Gleda li iko na utakmicama te momke i cure šta se trudu i treniraju? Čini mi se da isključivo njihova uža rodbina zna da se uopće bavu sporton. Recite mi, je li to tužno? Klubovi kojima se divila cila Europa - došli su na dno dna. U kaljužu. E, ali zato gori u Zagreb sve cvita. ‘Dinamo’, ‘Zagreb’, ‘Medveščak’, RK ‘Zagreb CO’, ‘Mladost’, ‘Cedevita’ - sve puno love, čoviče! O ‘Snježnoj kraljici’, koja košta miljune - da i ne govorin. Ma odakle, judi moji?. Odakle, ja pitan? Di ste to ‘zahaklali’? Govoridu oni: ‘To građani grada Zagreba odvajaju o prireza i poreza na dohodak kao doprinos razvitku naše metropole!’ Eeee, tu san vas taman čeka! Lako je meni šta ‘građani Zagreba odvajaju’, ali zašto i ovi bidni iz Dubrovnika i Šibenika izdvajaju isto, ali ne za se, nego ope gori za Bandića i Maminja!? Za Snježnu kraljicu i Cufrea!, viče Luky.
Govori tako i Dino Rađa, koji je sve to dobrim dijelom i na vlastitoj koži osjetio, potonućem nekadašnje Jugoplastike, a činjenica da je takva sudbina tako masovna pojava govori da se u svemu krije i nešto više od, recimo, lošeg kadroviranja i rada.
- Kasa je u Zagrebu, jedino tamo se dijele velike pare. Cibona od grada Zagreba dobije godišnje 12 milijuna kuna, mi smo toliko dobili u zadnjih 20 godina. Međutim, to govori i o nama samima, o tome koliko poštujemo svoje institucije i svoje tradicije, vraća se Rađa na Lalićeve teze o mentalitetu "ja sam najbolji, najpametniji i najljepši".
Prije nekoliko godina na jednoj marjanskoj plaži po ručniku se pružio Toni Kukoč, najveće ime ne-američke svjetske košarke u zadnjih dvadeset godina. Tu i tamo netko bi ga i pogledao s divljenjem, ali su se komentari više odnosili na dužinu Kukočevih ruku i nogu, nego na njegove vještine.
- Sad se svi kunu u Blanku, a neka dva-tri puta kiksa, i svi će je zgazit. Mene su bolje i u New Yorku primili nego u Splitu, a tamo nikad nisam igrao, kaže Rađa.
Srećom, Blanka nikako da kiksa, pa ostaje kao svijetla točka dalmatinskog (i hrvatskog, i svjetskog) sporta, zajedno s jedriličarima Ivanom Kljakovićem Gašpićem, Šimom Fantelom i Igorom Marenićem. Ostali koji su još uvijek važni to su postali odlaskom i nastavkom karijere negdje drugdje. Baš kao i mnoštvo glumaca, glazbenika, umjetnika, koje lokalna kultura nije znala, mogla ili htjela zadržati.
Lukić Šegedinovo pismo moglo bi - slagali se s njim ili ne - biti jedan od prvih signala da je Dalmaciji malo prekipjelo zbog poteza drugih, ali i poteza onih koji su sve ove godine njome upravljali. Takav signal je i promocija Torcide u glavni pokret otpora svemu što je Splitu donio izbor Željka Keruma za gradonačelnika, sve do nekidašnjeg spaljivanja Krnje u obličju gradonačelnika na kontra-karnevalu u Splitu u savezništvu s nekoliko udruga civilnog društva. No, može li se otići i korak dalje, jer, da parafraziramo Lukyja, Dalmacija nije zaslužila nepravdu i uništavanje, ni kad dolazi od "svojih" ni od "tuđih".

Split će nadmašiti sebe - ako to nekome dosad nije bilo jasno, sad je valjda svima: ne postoji nijedan drugi grad na svijetu u kojemu karneval neprekidno, i s nesmanjenom žestinom traje cijele četiri godine. Zato i je bila potpuno besmislena ona nedavna rasprava tko će organizirati ovogodišnji krnjeval - pa tko bi ga drugi i organizirao osim gradske uprave, koja je veći generator karnevalskoga ludila od bilo koje udruge koja djeluje bilo gdje u svijetu i okolici.
Pazite - svaki nastup, svaka protokolarna dužnost čovjeka kojega smo nekom većinom izabrali za gradskoga šefa pretvara se u happening kojemu nijedno paljenje krnje i čitanje šentence nije ravno. Taj je čovjek u stanju sam odlučiti da nema što raditi na sudu pred kojim se protiv njega vodi postupak, pa tamo šalje odvjetnika koji najavi sutkinji da će mu se klijent - čiju će eventualnu kaznu platiti gradski proračun - pismeno očitovati, jer (makar nije rečeno) smatra da nema toga suda koji Njega može suditi. U stanju je parkirati svoje Ferrarije gdje ga je volja a da ga pauk ne digne, ludovati vikendima po kockarnicama, provoditi na poslu vremena manje nego u kafićima na Rivi, izbjegavati bilo koje mjesto na kojemu treba odgovarati na ozbiljna pitanja građana i tamo slati svoje zlosretne zamjenike koji su bar u stanju sve padeže izgovoriti kako Bog zapovijeda, a svako svoje kadrovsko imenovanje proglasiti manom s neba kojoj se ne smije prigovoriti ni kad ga na sud odvede.
A kad se pred njim nađu mikrofoni, ili ne daj bože kakav veleposlanik ili nobelovac, e onda nastaje pravi kažin, prema kojemu je ona Smojina dosjetka da je nad Split dovoljno raširiti šator pa da se i doslovce pretvori u cirkus jedna sasvim suzdržana procjena. Zato su i najbenignije protokolarije u Banovini postale prvorazredni medijski događaj, na koje hrle sve kamere, fotoaparati i mikrofoni, jer svi idu čuti što će on danas bubnuti i ostati živ. Pa će tako taj naš meštar kad god može odalamiti po medijima - a neki od njih prvo to objaviti, pa poslije uredno skratiti. Ili će se žaliti veleposlanicima da mu državom vladaju ljudi koji ionako ne znaju ništa, pa su se bacili na politiku da bi se bar nečim imali baviti. Pa bar da je u tome originalan, nego samo kopira svoga zagrebačkog prijatelja koji je na potpuno istoj idiotskoj tezi izgradio cijelu svoju predizbornu kampanju. Ili da su sva ta političarska gamad (jer on, naravno, nije političar) socijalno neosjetljivi, svi osim Njega, koji, eto, ima hrabrosti reći da je socijalno najosjetljiviji političar u Hrvatskoj. OK, ali što si, političar ili nepolitičar, hoćemo li napokon dobiti konačnu odluku? Lijepo je napisano u jednome od komentara na ovo na portalu Slobodne: je li socijalna osjetljivost kad iz ferrarija dobaciš sto kuna nekome klincu? Pa onda ono o Oliveru, Pacu de Luciji i Španjolskoj. Ej, ljudi, on misli da ambasador može odlučiti tko će nastupati u Španjolskoj?! Pa se ljuti kad mu kažu da je, ajmo bit benevolentni, nepametan?
Dok su još trajali izbori stalno se mogla čuti jedna za ove krajeve uobičajena teza: možda gospodin kandidat nije intelektualac, ali brate mili ne bi imao sve što ima da nije pametan, da nema onu neku žicu. I sve tako, i siguran sam da onih koji u to vjeruju još uvijek ima. Što - ma i uvrijedite se ako hoćete - najviše govori o njima. Jer, da tamo gore ima i komadića te famozne žice, onda bi ona dovela do saznanja da se tako ne ponaša. Da ima žice, donijela bi neki električni impuls u glavu koji bi govorio: ako nisi u stanju ni suvislo razmišljati, ni suvislo govoriti, onda ili to nemoj raditi, ili unajmi nekoga tko će te naučiti. Da ima žice, shvatio bi da to što se njemu svi smiju znači smijeh na račun cijeloga grada kojim upravlja. Ako i među onima koji su za njega glasali ima ljudi koji vole da im se smiju, eto im na.
A zašto ovdje nigdje nema imena našega junaka? Zato što je na karnevalima krnje najbolji kad ga ne imenuješ, a svi znaju tko je.

Kerumovo preuzimanje uloge redara, i fizičko izbacivanje skupine mladića koji su na fešti Zagvozda pravili nered sada će, ipak, dobiti i policijsku epizodu. Splitsko-dalmatinska policijska uprava reagirala je na napise u medijima o tome događaju, pa će, kako nam je potvrdila glasnogovornica Marina Kraljević Gudelj, istražiti sve okolnosti događaja i sastaviti posebno izvješće. Bude li to izvješće rezultiralo i kakvom prijavom, bit će to jedna od rijetkih takvih prilika u sve bogatijem popisu incidenata u kojima su akteri bili ili Kerum, ili neki od njegovih vjernih suradnika i prijatelja, ili ponekad svi zajedno, kako je to bilo i prošli petak u restoranu Sky.
Ne računajući neke od problema koje je s javnim redom i zakonima Kerum imao ranije, dok je bio "samo" živopisni poduzetnik - primjerice obaranje motocikliste ili jurnjavu Dalmatinom - noviji dio tog segmenta njegove karijere počeo je još prošle jeseni, kad se u društvu današnjeg savjetnika za komunalu Tomislava Gruice i novog člana NO Hajduka Ivice Livaje potukao s dvojicom drugih gostiju u zagrebačkom narodnjačkom klubu Ramazzotti. Tada je Kerum tvrdio da više nije mogao otrpjeti uvrede protiv Dalmacije i Hajduka, zbog čega su neki analitičari ustvrdili da je tada otpočeo predizbornu kampanju za gradonačelnika. No, u prijavi prekršajnom sudu u Zagrebu stajalo je da je baš Kerum isprovocirao sukob s Emirom Mehmedagićem i Marinkom Stojanovićem, jer je više svjedoka kazalo da se budući gradonačelnik bahatio i bio napadan prema djevojkama u klubu zbog čega je izbila tučnjava u kojoj je Kerum oboren na tlo i dobio nekoliko udaraca u glavu. Gruica i Livaja nisu dobili prijavu, jer je zaključeno da su u sukob uvučeni ni krivi ni dužni.
Nakon izbora za gradonačelnika, započela je cijela serija Kerumovih izgreda, mahom izazvanih njegovim stavom da su mu novinari i suparnički vijećnici neprijatelji koji nemaju što nadgledati njegov način rada. Već na prvom protokolarnom zadatku - prijemu s nobelovcem Timom Huntom - novinare je podučio da mu postavljaju preduga pitanja na kojima gubi energiju, pa je potom također medijima poručio da mu nije namjera biti im dostupan 24 sata. Također, vijećnike Gradskog vijeća je upozorio da on može trošiti proračun kako želi, i da će komunicirati kako hoće, a ne kako njima paše. Na splitskom festivalu je, pak, otjerao ekipu Nove TV zbog "dosadnih pitanja" kazavši im "ponašajte se pristojno, p.... vam materina", pa je ocijenivši pitanja provokacijom prekinuo tiskovnu konferenciju u Hajduku na kojoj su predstavljeni Anas i Ahmad Sharbini...
Onda je došla "afera vrtići", kad su mediji otkrili da je tvrtki prijatelja Ivice Livaje Taho Keramika bez natječaja dao izdašan posao uređenja dječjih vrtića. Novinara portala Index je praktički istjerao s tiskovne konferencije na kojoj je objašnjavao kako će poslove i dalje davati ljudima od povjerenja, optuživši ga da se "jeftino prodao", a istim povodom je novinaru Slobodne Dalmacije poručio "jedeš govna, i ti i tvoji kolege". Sve to prošlo je bez posljedica, osim što je Prekršajnom sudu upućen optužni prijedlog zbog nezakonitog pogodovanja Taho Keramici, što još nije okončano presudom. Jedan drugi događaj iz tog vremena, pak, rezultirao je Kerumovom prijavom protiv protukandidata na izborima Ranka Ostojića zbog navodne prijetnje SMS-om, koju mu je pokazao Neno Ninčević kojem je prijateljstvo s Kerumom bilo važno zbog financiranja splitskog festivala. Ta prijava je kasnije odbačena, jer u poruci nije bilo izravne prijetnje. Možda najveći izgred splitskog gradonačelnika bio je onaj u emisiji Nedjeljom u 2, kad je izbrbljao cijelu seriju šovinističkih izjava poput one da ne bi nikad prihvatio Srbina za zeta. No, DORH je zaključio da elemenata za prijavu nema, no Vijeće za elektronske medije prijavilo je Hrvatsku televiziju zbog tih istupa.
Vjerojatno najbliži Kerumov suradnik Joško Svaguša - osim što Torcida već i njegovo postavljanje za predsjednika Hajduka smatra incidentom - nije imao tako živopisnih ispada. Svaguša je poznat kao aktivni sudionik splitskog noćnog života, u sitne sate može ga se zateći po različitim lokalima, najčešće na Bačvicama. Tamo je prije nekoliko dana došlo do njegove svađe s nekolicinom navijača Hajduka, a navodno i do tučnjave, što je u medijima dokumentirano snimcima svjedoka. Kako doznajemo u splitskoj policiji, oni jesu dobili dojavu da se u Tropic Clubu Equador nešto događa, ali kad su izašli na teren sve je već bilo mirno, pa nas uvjeravaju da je to jedini razlog zbog kojeg nije bilo nikakve prijave. Dan kasnije - priča se po Splitu - u Equador je stigao i sam Kerum, navodno u društvu s nekoliko jakih momaka iz boks kluba Pit Bull, koji su ga čuvali i na skupštini Hajduka, ali nije bilo izgreda, pa ni potrebe za intervencijom policije. Jedini drugi događaj te naravi u kojem se spominje i Svaguša je onaj s Noći Zagvožđana, za koju je predsjednik Hajduka i intimno vezan, jer je rodom iz tog zabiokovskog mjesta.
Najživopisniji lik iz Kerumove stalne pratnje svakako je Ivica Livaja. Prvi se put čulo za njega nakon tučnjave u Ramazzottiju, da bi se nakon izbora počeo stalno pojavljivati u Hajduku i drugdje gdje je Kerum zalazio, čak je u nepoznatom svojstvu sudjelovao u pregovorima s braćom Sharbini i Edoardom Rejom. Nakon afere s vrtićima klupsko se počelo odmatati i doznalo se da je Livaja na više Kerumovih objekata radio kao dobavljač keramike, a dva puta je osuđivan kao obiteljski nasilnik. Prvi put je zbog premlaćivanja supruge Dijane pred jednim restoranom - nakon što ga je zatekla s drugom ženom - dobio trideset dana uvjetno, s kušnjom od godinu dana. Čudnovatim previdom ta kušnja nije se pretvorila u ležanje u zatvoru kad je nešto kasnije zbog novog napada na suprugu u Hvaru dobio prekršajnu kaznu od dvije tisuće kuna. Premda se o uvjetnoj presudi naveliko pisalo, sutkinja u Hvaru osudila je Livaju kao da mu je to prvi prijestup.

Nakon teksta o crvenjenju viđenijih splitskih SDP-ovaca zbog toga što su se neki drugi pokazali boljim čuvarima splitskog antifašizma od njih, predsjednik gradskog odbora Marin Jurjević na svome se blogu oglasio nekakvom pjesmicom u kojoj se, kao, duhovito poigrao s mojim prezimenom i njegovim rimovanjem s rječju "štraca". Nakon toga je krenula prava lavina komentara njegovih obožavatelja, sve je vidljivo na adresi http://marinjurjevic.blog.hr/, treba malo "skrolati" niže. Ovo je komentar koji sam napisao na tome blogu:

S obzirom da nisam registriran na blog.hr, moram ovako pisati manji osvrt na sve ono što mi je u ovome Jurjevićevom postu, pa se na kraju potpisati, da ne ispadne da reagiram anonimno. Prošlo je već neko vrijeme otkako je Jurjević reagirao na napis na mome blogu, ali sam sve dosad razmišljao treba li uopće "skakati na zadnje noge" zbog toga. Sad kad je to već poprimilo odurne dimenzije s asocijacijama na moj privatni i profesionalni život, ne mogu više.
Svojim pjesničkim uratkom Jurjević je pokazao da se na krivi način ljuti kad mu netko spočitne nešto što mu nije drago. Naime, pokušavati neuspješno biti duhovit poigravajući se s nečijim imenom jedan je od jasnijih oblika primitivizma, da ne kažem mandrilizma. A upravo to radi Jurjević s navodno zabavnom "rimom" Profaca-štraca i sličnim besmislicama. Što bih ja sad trebao, narugati se tome da jedan sveučilišni profesor i saborski zastupnik ne razlikuje Č i Ć, kao što to pokazuje Jurjević u cijelom nizu svojih tekstova na ovome blogu?
Ne sumnjam u njegov antifašizam, istina je da ga je mnogo puta iskazao na različite načine, ali teško može demantirati da je splitski SDP prečesto za račun produžavanja ljubavi s koalicijskim partnerima morao progutati štošta što po svemu što krasi stranku za koju glasam od početka višestranačja (kao ne-član) nije smio. Kaže Jurjević u jednom od odgovora na orkestrirani zbor komentatora da se zalagao za micanje ulice Mile Budaka, ali da to nije uspio provući jer su koalicijski partneri bili protiv. To ništa ne govori o privrženosti splitskog SDP-a antifašizmu, nego govori o meni mrskoj razini političke pragmatičnosti koja zbog pukog održavanja vlasti koja nije praktički ničega dobrog donijela za razvoj grada ne poznaje instituciju razvrgavanja koalicije kad partneri zastupaju nešto što je u dubokom raskoraku s idejnim stavovima vlastite stranke, ili bilo koje druge grupacije, ne nužno političke. Osobno sam od nekoliko čelnika antifašističkih udruga, sve časnih ljudi časne prošlosti, čuo svjedočenja kako u vrijeme te koalicije praktički nisu uspijevali niti sjesti za stol s njezinim prvacima, a kamoli da su ih uspijevali navesti na zajedničko obilježavanje važnih datuma. Jest, slavilo se oslobođenje Splita, dijelilo se i letke na Rivi, ali je paralelno s tim devastirano na desetke spomenika, uključujući i onaj najboljem dijelu splitske mladosti na Sućidru. Ali kako bi Jurjevićev splitski SDP uspijevao boriti se protiv toga, kad su mu koalicijski partneri bili takvi kakvi su bili, zar ne? Veći dio demonstracija antifašizma koje su dolazile sa Šetališta Bačvice događale su se u vremenima kad je splitski SDP bio u oporbi. Čim bi došli na vlast, to se gubilo u pragmatičnoj koalicijskoj kombinatorici zbog koje je delegacija SDP-a sudjelovala - bi sam svjedokom - i u postavljanju vijenaca na spomenik domobranima i drugim "hrvatskim borcima" u Drugom svjetskom ratu na Lovrincu povodom (!!!) Dana pobjede nad antifašizmom. Mogli ste onda - dobro, niste bili osobno, imali ste izaslanike - isti dan svratiti i na groblje njemačkih vojnika, bilo je usput. Tad se to opravdalo "pijetetom prema žrtvama", makar, za usporedbu, kad sam bio na proslavi 50. godišnjice iskrcavanja u Normandiji tamo njemački političari - ovi današnji, demokratski - nisu bili niti pozvani.
Zapravo nisam siguran je li me na pisanje blogerskog posta koji je Jurjevića tako iziritirao ponukalo sve ovo što sam ovdje naveo, ili pak činjenica da je morao doći jedan Kerum, ili braća Žužul u slučaju Ruduše, da se neke stvari isprave, usporedo s time da me kao Splićanina prečesto sram koga su mu sugrađani izabrali za gradonačelnika. Ali možda Jurjeviću ni to neće smetati, ionako je nedavno ostavio otvorenom mogućnost da koalira i s Kerumom, u vrijeme kad mu je leđa okrenuo čak i Duje Marasović. Kao što je praktički - uz nešto obvezne kurtoazije - zaobišao cijelu predizbornu kampanju svoga stranačkog kolege Ranka Ostojića, a Veljan Radojković s Milanom Bandićem uredno pio kavu s Kerumom u Skyu. Politika je kurva, ali opet tolika... Bitno je da ste se, dragi Jurjeviću, ljutili kad sam vas navečer zvao nakon što je Kerum objavio bračnu nevjeru, ne shvaćajući da tu nije riječ o tome tko je kome što radio u postelji, nego tko je lažljivac i prema vlastitoj obitelji, a kamoli ne prema biračima.
A o tome jesam li ja "platio" vlastiti povratak na posao nekakvim pisanjem po diktatu zapravo i ne bih, jer na gluposti ne odgovaram. Jedino mi je drago vidjeti da postoje i dalje tako dobro informirani ljudi, uvijek spremni na denuncijaciju. Baš me zanima kako bi uspjeli objasniti to što je takvo plaćeništvo povezano s medijem koji se općenito smatra "lijevim".
Na kraju, moram iskreno zahvaliti svima koji su me u komentarima na onaj pjesmuljak nazvali "mladim" novinarom. Kad dođeš do 44. godine, uvijek je lijepo čuti da te smatraju mladim, to je melem za krizu srednjih godina.
Šaljem Vam lijepe pozdrave, uz nadu da će naša suradnja i dalje biti plodna kao i do sada.
Iskreno,
Ivica Profaca

(Objavljeno u Jutarnjem listu 15.11.2009. - http://www.jutarnji.hr/splitske-osamdesete--zivot-kao-u-cistom--nepatvorenom-raju/351658/)

Za sportaše, počelo je "onom" utakmicom Hajduka i Crvene zvezde 4. svibnja 1980., a završilo Jugoplastikinom trostrukom krunom europskog prvaka. Za odane glazbi počelo je prvim koncertima Fon Biskicha i Narodnog blaga u "fronti" Gripe, a okončalo se Huljićevim kamenom temeljcem narodnjačkoj pošasti. Pa ipak, kao da splitske osamdesete još nisu završile, i - iskreno - lijepo nam je zbog toga. Ta se epoha u Splitu opet nosi, i to još kako. Pogledajmo samo ovaj vikend:  u petak navečer koncert jednog od najvažnijih glazbenih imena iz tog razdoblja Simple Minds u Spaladium Areni, a u subotu aukcija fotografija Feđe Klarića "Splićanke 85" i okupljanje živopisne Facebook grupe "Lude osamdesete u Splitu", čiji članovi su virtualno druženje odlučili zamijeniti onim nekadašnjim, uživo. Pa je tu - da ne ostanemo samo na ovome kraju tjedna - i nova mladost splitske glazbene ikone Marinka Fon Biskicha, pa redovite rasplesane "Večeri Baterije"...
No, ajmo prvo utvrditi činjenice. U osamdesetima je Split bio crna rupa u kojoj su se izlasci svodili na pokoji kafić i dva-tri disko kluba, makar u njima nije bilo turbo-folka. Na Rivi se sjedilo na pitarima i zidiću uz more - sada nam se čini da smo to radili jer smo uživali, a zapravo se drugdje nije ni moglo. Svirke su se odrađivale po mjesnim zajednicama, uz Titove biste i proleterske parole, uz povremene svijetle iznimke Stop-a, TOK-a i Čarlijevog kluba na Jadranovom bazenu gdje smo svake večeri plesali uz Đavole. Koncerata je - kao i danas - bilo na kapaljku, pa i danas svi pričaju o Dire Straits, a za išta ozbiljnije je trebalo u Zagreb, Beograd ili Ljubljanu. Na dnu Rive busevi su se okretali ispod divovskog Titovog portreta, i onda vozili uz danas pješačku Marmontovu, na Bačvicama je more bilo poput bare. Hajduk je doduše bio dobar, Jugoplastika je nakon ispadanja iz lige počela uspon prema vrhu. I onda uz sve to, još i bonovi za gorivo, par-nepar, nestašice banana, uložaka i kave, čak je jednom milicija prekinula Biškićev koncert jer je neki lokalni pjesnik, stanoviti Žorž, svoju poeziju sveo na nabrajanje čega u trgovinama sve nema nakon Titove smrti. Zbog svega su fotografije Feđe Klarića, recimo, i mogle nastati samo na tadašnjoj Rivi ili na kupanju, tamo je dolazio svatko tko je trebao doći, makar ni duhom ni godinama ne pripadao tome dobu poput u to vrijeme budućeg premijera, brkatog Ive Sanadera.
Moram priznati da je u jednom trenutku mogla malo dosaditi ta fascinacija dobom koje je - kako je nekidan lijepo napisao Renato Baretić - bilo lijepo samo zato što je nama onako mladima bilo lijepo. I ovo maloprije spomenuto - bonovi, par-nepar, ulošci, kava, Tito... - nekako je zbog te činjenice mladosti lakše padalo, a ionako smo smatrali da je to više problem naših roditelja, kao danas naša djeca s recesijom. No onda se sjetiš svega što je te osamdesete slijedilo, i u Splitu i drugdje, pa ti se čini kao da si živio u čistome, nepatvorenom raju. Vjerujte, makar realno živimo bolje, nikad nitko neće pjevati "jer devedesete su bile godine...", a i nešto bolje dvijetisućite jedva da zaslužuju iole veću pažnju, pa je Oliverova "2002. godine u Splitu" ostala je jednako realistična kao Zvjezdane staze.
A osamdesete u Splitu jesu bile godine kad nam je bilo lijepo, i svatko od šestotinjak članova one grupe na Facebooku ima neku svoju, potpuno osobnu priču o njima. Neki su pili "gusti sa šlagom", kao jedan od članova grupe na subotnjem okupljanju kad konobar nije znao o čemu priča dok mu je naručivao, netko nešto žešću vecchia-colu, neki su bili šminkeri kojima bi putovi završili u diskoteci Shakespeare, neki su više voljeli nešto tvrđu glazbu od "Video Killed the Radio Star". Moja priča su izlasci ispred Bobisa, gdje su tada još bili ostali pitari i stupići iz vremena kad je Rivom prolazio promet pa se imalo gdje sjediti, piti kavu i - kao - ozbiljno razglabati o Siuxsie, Bowieju, Električnom orgazmu i Idolima... Planirali su se nastupi vlastitih bandova - nakon Biškića su stigli Dijete iz epruvete, Abortus, Crven ban, Spectrum, Hangar, Mea Culpa, Vojnici olovnih nogu... Riva i mikrokozmos pred Bobisom bio nam je sve, kao generaciji prije nas Pjaca, na kojoj je Milorad Bibić Mosor u svakom trenutku znao tko iz koje škole gdje stoji.
Naravno, ne dao ti dragi Bog da te netko vidi s nekim od onih koji su se šetali prostorom između palmi, ili sjedili na pitarima na dnu Marmontove, to su bili šminkeri, Vlaji i štošta sve ne, a "ljubav" je bila obostrana. Jasno, bile su to besmislice, zato i volim onu grupu na Facebooku (njome se, inače, bar dijelom ostvarilo ono Oliverovo "sve bit će na botune"), jer mi se pružila prilika da drage ljude nađem i tamo gdje sam ih u osamdesetima izbjegavao.

Nedavno je već bilo prilike za pisati o splitskome antifašizmu, kad se slavila godišnjica one slavne Hajdukove utakmice u Bariju, ali danas me u kazalištu, na svečanoj akademiji povodom 65. obljetnice oslobođenja grada, nešto vrlo privuklo. Naime, u prvome redu, među časnim čelnicima antifašističkih veterana i predstavnika grada i županije, sjedila su i dvojica najviđenijih splitskih SDP-ovaca Marin Jurjević i Veljan Radojković, i po nasljeđu i po često isticanim vrijednosnim sustavima prirodni saveznici antifašistima.
Međutim, u jednom trenutku je Ante Adorić, predsjednik splitskog SAB-a, izgovorio nekoliko rečenica zbog kojih bi se ovoj dvojici trebale bar zarcvenit uši, ako ne i cijelo lice. Adorić je ispričao kako je do 2000. slavljenje Dana oslobođenja bilo ravno partizanskom ilegalnom radu, i onda pohvalio sadašnju gradsku administraciju za njezin odnos prema tome dijelu gradske bliže prošlosti, uključujući i obnovu spomenika. Najavio je i službeni zahtjev za povratkom naziva nekih ulica koja su do početka devedesetih nosili u čast događajima, postrojbama i herojima iz NOB-a, dok nisu zbrisana i ona i ono najnedužnije - ulica žrtava fašizma, a sve ono što se događalo kad je promjena nazivlja bila u modi nazvao kulturocidom. Užasno me zanima o čemu su u tom trenutku razmišljali Radojković i Jurjević, možda mi i jave ako ovo pročitaju. Jesu li se (ne, naravno, samo oni, nego i svi s kojima su u ovih 18 godina surađivali) sjetili koliko je godina njihova stranka u kombinacijama s HSLS-om, HNS-om i drugima provela na čelu grada? Jesu li se sjetili da je veći dio tog vremena na Manušu stajala ulica Mile Budaka - koju su tim ukaljanim imenom nazvali neki prije njih, ali oni nisu ništa napravili da je uklone, pa je to umjesto njih kasnije napravio Zvonimir Puljić, perući se time od odgovornosti za odnos prema tome dijelu povijesti kad je bio šef izvršnog vijeća na samome početku devedesetih. Jesu li se sjetili kako su godinama ignorirali zahtjeve antifašista da se i Grad uključi u njihove proslave, pa je ona Adorićeva vremenska granica 2000. više posljedica činjenice da je na državnoj razini na vlasti bio njihov pokojni stranački šef, nego što su oni pokazivali želju za takvom suradnjom? Ajde, dobro, znali su podignuti glas kad bi se oštetio ili uništio neki spomenik, ali sve te godine na vlasti ni prstom nisu mrdnuli da bi ih obnovili. Trebao je na gradonačelničku stolicu sjesti Željko Kerum, a na onu do njega Jure Šundov, da bismo na ploči na Sućidru mogli opet pročitati ono "Poneseni snom o slobodi, s ovog su mjesta 14. kolovoza 1941. krenuli u borbu borci Prvog splitskog partizanskog odreda". Doduše, teško je vjerovati da bi se sam Kerum bacio prsima na obnavljanje partizanskih spomenika, makar dolazio i iz nekad crvenog Ogorja, on je svoje stavove o tome pokazao i kod Stankovića i drugdje, a ionako se čini da ga bilo što vezano uz upravljanje gradom sve manje zanima.
Glavna je uloga ovdje pripala Juri Šundovu, svaka mu čast i na tome, i na onome što je rekao prigodom jubileja u kazalištu: poštujmo borbu svih onih koji su iz našeg grada istjerali Nijemce, Talijane i ustaše koji su našim građanima željeli zlo. Čak je najavio da će se o ulicama doista raspravljati na gradskome vijeću, makar mi poput SF-a djeluje ideja da će mu koalicijski partneri Podrug, Vrdoljakova i slični podignuti ruku za takav prijedlog. No, to nije Šundovljeva krivica, a nije ni tema ovoga teksta, od Podruga kao otvorenog simpatizera fašizma ne bih ni očekivao ništa drugo.
No, i antifašisti i ja s njima sve ove godine očekivali smo jači glas od onih drugih. O tome kakav je taj glas bio sve ove godine - mimo deklarativnog zauzimanja za nasljeđe antifašizma - pitajte Milivoja Lalina, neka vam (kao meni jednom prilikom) ispriča koliko je puta poljubio vrata pokušavajući posjetiti i na poštenje podsjetiti sve one liberale, narodnjake i socijaldemokrate. Njima je bilo važnije ne zamjeriti se partnerima, ili - još gore - pokušati privući neke glasače kojima su spomen ploče služile samo za vježbanje udarca macom. Znam, nisu svi bili takvi, i puno ih je više kojima srce stoji na antifašističkoj strani. No, u onome Adorićevom kulturocidu su sudjelovali.